03.05.2005., utorak
.Mjesečeva ratnica
.
Bio sam roler.
Nije to bilo neko opredjeljenje, neka svijesna odluka poput "hajde da postanem roler", to je zapravo bio proces, polagana preobrazba od pješaka u rolera.
Toliko sam ogrezao u rolanje da sam već počeo mrziti hodanje. Kad bi se nekim čudom desilo da moram neki komad puta prehodati, u meni bi se odmah počelo javljati neko nestrpljenje - čežnutljivo bih promatrao svoje odredište u daljini kako mi se nepodnošljivo sporo primiče.
U to doba pisao sam knjigu, knjigu koja će sad kad otkrih blog možda i biti dovršena. Pomagala mi je sestrična i skoro svaku večer odlazio sam k njoj, radili bismo na knjizi i zezali se, a onda bih se ja nešto iza ponoći na rolama zaputio kući. Uvijek sam išao istim putem – preko Glavnog kolodvora pa Vodnikovom.
Jedne večeri jurio sam tako Vodnikovom kad li ispred ulaza točno preko puta Botančkog vrta primjetim neku djevojčicu obučenu kao prostitutku. Stajala je malena, onako lijepa i mila, ispred zgrade sva nekako stisnuta, obgrlivši si ramena kao da joj je hladno, ili čak, pomislio sam u tom trenu, kao da samu sebe od nečeg štiti. Promotrio sam je najbolje što sam mogao u toj brzini, žuto svjetlo haustora mi ni najmanje nije pomoglo da uočim još neke detalje na njoj.
Slijedeću večer curica je opet stajala na istome mjestu. Tad sam već uspio vidjeti da ipak nije tako zastrašujuće mlada kako mi se sinoć učinilo, vjerojatno je imala oko šesnaest godina ali se zbog svojih lijepih egzotičnih crta lica, niskog rasta i vitke figure činila par godina mlađom. Smela me pomisao da se tako lijepa mlada dama bavi prodavanjem svojeg tijela – mislio sam o njoj čitavim putem prema kući - čak sam se uspio nagovoriti da razmišljam kako ona u stvari nije prostitutka već čeka dečka ili, što ti ja znam, mamu koja se kasno vraća sa posla.
Sutradan kad sam prošao kraj nje opazio sam da me je izgleda čekala - dok sam joj se približavao primjetio sam njen pogled koji je lovio moj. Pognuo sam glavu i proletio kraj nje piljeći u asfalt.
Od te večeri počeo sam se vraćati kući vozeći drugom stranom ceste - pored Botaničkog – tako da nisam morao proći blizu nje i mogao sam je lakše promatrati. Bila mi je zanimljiva - svaku večer kad bih prolazio ona bi se malo ispravila i poravnala ramena zauzevši tako izazovnu pozu. To sam protumačio kao profesionalnu deformaciju, tako je lakše privlačila mušterije.
Jedne večeri prošao sam pokraj njenog mjesta i nije je bilo. Uhvatila me neka panika – da joj se nešto nije dogodilo?! Kad sam je dan kasnije opet vidio laknulo mi je, zaključio sam da joj je izgleda 'samo' neka mušterija uranila!
Drugom zgodom sam pak prošao pored nje a da me nije primjetila – pričala je sa nekim trbušastim tipom u ogromnom crnom mercedesu, činilo mi se da se cjenjkaju. Sa gnušanjem sam promatrao tipa kako joj samozadovoljno nešto priča. Prošao sam pored njih polako u nadi da će me vidjeti ali previše je bila zadubljena u razgovor.
Bio je to zadnji put da sam vozio pored nje a da je nisam volio.
Večer je bila topla i mirna kao i svaka ljetna večer otkad sam je upoznao.
Bio sam gladan i odlučio sam si u Importane Centru kupiti nešto za jelo. Na blagajni sam se sjetio nje kako stoji pred haustorom, smilila mi se malena i kupio sam joj čokoladicu. Ovog puta jurio sam Vodnikovom vozeći njenom stranom, a kad me je ugledala i kad je počela tražiti moj pogled pogledao sam je u oči i poklonio joj smješak. Jureći brzo pored nje ispružio sam ruku i pružio joj čokoladicu.
Nikad neću zaboraviti taj dječiji izraz lica i neki veseli iznenađeni uzvik kad je primila taj slatkiš! Srce mi se steglo i jurnuo sam dalje, što dalje od košmara moje mašte dok sam si predočavao što bi to ona, tako ljupka, mogla raditi sa onim ljigavim debelim bogatunima!
O, da samo znate kako sam u tom trenu mrzio te gadove, da vam pričam ne biste mi vjerovali kako sam lude planove smišljao da ju otmem od njenog makroa (pretpostavio sam da ga ima)! Tu večer mislio sam samo na nju i odonda mi u danima što su slijedili više nije izlazila iz glave.
Čokoladicu sam joj kupio i slijedeću večer. Pa slijedeću. Pa večer poslije. Kupovao sam joj svakodnevno neki slatkiš i uvijek bih joj ga dao u letu, jureći bez zaustavljanja kraj nje. Osmijeh koji bi mi ona tad poklonila nosio bi me putem – doma bih stizao brzinom munje posve nesvjestan pređenog puta i vremena.
Svakodnevno viđanje postalo mi je nešto skroz normalno – zbilja ne znam kako bih reagirao da je neku večer kojim slučajem nisam zatekao tamo! Ne znam ni koliko dugo bi taj čudni odnos trajao da se nije dogodilo ono zbog čega vam i pričam ovu priču.
Te večeri bilo je prohladno, shvatio sam da je ljeto tiho zamijenila jesen.
Rolao sam znatno polakše nego inače prema svojoj neobičnoj ljubavi.
Mislim da sam već tad slutio da će baš ta večer po nečemu biti posebna – bio sam nekako zamišljen, neka sjeta mi se tu noć uvukla u srce.
Unatoč zebnji prilazio sam joj sa smješkom, gledajući je nježno kao i svaku večer. I ona se smiješila meni.
Poželio sam je dodirnuti po licu – nikad je do tog trena nisam dodirnuo, niti sam to ikad prije poželio. Moja želja da je dotaknem bila je nevina, platonska – ne bih je dodirnuo ni tad ni ikad da se nije desilo slijedeće:
Kad sam joj pružao čokoladicu iznenada mi je snažno zgrabila ruku!
Od njezine snage zavrtio sam se na rolama oko svoje osi i zastao u mjestu! Ostao sam stajati samo zahvaljujući refleksu, ipak sam roler!
Ono što sad slijedi ne pamtim baš jasno, u mom sjećanju tih nekoliko sekundi ostat će kao ružan san, samo što san s vremenom blijedi i uskoro se više uopće ne sjećamo osjećaja koje je izazvao u nama, a ja ću se ovog sjećati cijeli život.
Kad me je malena zaustavila, pokušavao sam nježno izvući ruku iz njenog stiska. Po izrazu njenog lica, kao i po njenim kretnjama vidjelo se da je i ona zbunjena – izgleda da nije očekivala takvu moju reakciju. Počela je energično mahati nečim što je držala u lijevoj ruci. U prvi tren nisam skužio da je to poveći snop ključeva. Mašući jednom rukom i držeći me drugom govorila mi je nešto dok je odmahivala glavom prema ulazu u zgradu! U tom košmaru mi se činilo da govori nešto kao 'ići gore – ništa koštati'!
Budući da sam shvatio da se nježno ne mogu otrgnuti od nje malo sam se umirio i zaista sam je tad čuo da govori 'ništa koštati'.
Rekla je to ljupko, odriješito, nagovarajuće, vidjelo se da joj je to jako važno, ali mene je značenje tih njezinih riječi šokiralo!
Otrgnuo sam se snažno od nje, tresući se od užasa! Kao u bunilu poput papagaja ponavljao sam i sebi i njoj 'NE NE NE!
Odmicao sam polako od nje, udaljavao sam se od one do čijeg mi je dobra u tom trenu bilo stalo više no do ičeg na svijetu!
Srce mi se kidalo kad sam gledao kako ruka sa snopom ključeva mlitavo pada, kako njeno lice od odlučnog postaje pokislo, kako stavom od carice postaje starica...u meni se nešto slomilo i pojurio sam što dalje od nje, odgurujući se kotačima kao da me svi vrazi gone. U glavi mi je tutnjalo, prvi put nakon dugo vremena bio sam svijestan da ima još dosta vožnje do moje kuće.
Vozio sam se tako dugo, nikako da stignem kući.
Istovremeno sam bio i moćan i slab, siguran na kotačima a krhak u duši. Asfalt je jurio pod mojim kotačima a samo jedna misao bila mi je u glavi:
«Željela mi se zahvaliti! Sirotica mi je željela zahvaliti na jedini način na koji je znala!»
U jednom trenutku vozio sam čistinom, više nije bilo zgrada i na nebu se pojavio mjesec - veličanstven, hladan i okrugao mjesec. Taj čas, poput pjeva sirena u mojim osjetilima formirao se haiku – čuo sam ga jasno a da ga nikad prije nisam naglas izgovorio!
U mom oku
Zamutio se mjesc
I kliznuo mi niz lice
********
Epilog:
Slijedeću večer nije bila tamo.
Nikad je više nisam vidio.
Kraj.
|
|
