05.05.2005., četvrtak
.Šuma Tajni
.
Legende govore da usred Šume Tajni počinje Put.
Put postoji već eonima, izgradili su ga Bogovi u vrijeme Postanka Svijeta da bi zaštićeni hodali Zemljom - njime sad korača Arhivar, prvo biće koje Bogovi stvoriše na svoju sliku. Arhivarev je zadatak da zapisuje promjene pa on krajem svakog Ciklusa siđe s Puta i krene hodati Zemljom.
Starih Bogova već dugo nema ali Arhivar i dalje silazi u svoje pohode jer vjeruje da će se oni vratiti...
****
U najmračnijem dijelu Šume Tajni mladić je naišao na Put.
Sjajna sedefasta traka počinjala je par metara prije debla stoljetnog hrasta, prolazeći kroz hrast - činilo se da hrastu Put nimalo ne smeta - kao da se uopće ne dodiruju iako se nalaze u istoj točki prostora.
Nije to bilo jedino što ga je zbunilo, bila je tu i činjenica da je znao da u ovom dijelu šume nikad nije bilo nikakvog puta.
Odlučio je pogledati o čemu je riječ pa je krenuo prema Putu. Nije napravio ni tri koraka kad li se ispred njega iznenada stvori starac - stvorio se ispred mladića samo tako – kao neka od onih prikaza iz priča o Šumi Tajni, priča koje su se od pamtivjeka prepričavale za dugih zimskih večeri.
Unatoč iznenađenju mladić se nije smeo - pozdravio je starog, starina mu odzdravi pa mladić, ohrabren time, upita starca kakav je to put. Starac je prvo, lagano se mršteći, pogledom proučio mladića, a tad se nasmješio i počeo govoriti. Glas mu bio je dalek i izobličen - činilo se kao da dolazi iz davnina:
“Ovaj put je Put izgubljen u prostoru i vremenu. Odlučiš li krenuti njime hodat ćeš onoliko dugo koliko ti je još vremena preostalo do smrti, ali nećeš starjeti. Tad ćeš stići do kraja puta. Tamo je Izvor Mladosti. Kad popiješ vode sa Izvora bit ćeš besmrtan, Puta će nestati a ti ćeš se moći vratiti kući. - Ima još nešto – ponesi sa sobom malo vode i moći ćeš udijeliti besmrtnost još jednoj osobi. - Samo jednoj!” – naglasi starac.
“Divno zvuči!” reče mladić.
“Ako se pak okreneš i vratiš tamo odakle si došao, Put će nestati i više ga nikada nećeš pronaći!”
“Ma, zašto bih se okretao, priskrbit ću besmrtnost za sebe i za svoju voljenu Luciju. Volim je više od svega i želim da nas dvoje zajedno živimo vječno!”
“Kako hoćeš” - namrgođeno će starac - “To što ideš znači da nisi zadovoljan onim što imaš, inače bi se smjestao okrenuo i otišao k svojoj Luciji.”
“Ne trabunjajte starče, ovo je prilika koja se ne propušta!” reče mladić te zakorači na Put zaobišavši starca.
Nekoliko metara kasnije osvrnuo se prema natrag ali tajanstvenog starca više nigdje nije bilo.
To mu uopće nije zasmetalo - veselo i bezbrižno krenuo je dalje.
Hodao je dugo. Put je zaista bio izgubljen u prostoru i vremenu - prolazio je kroz prepreke kao da prolazi kroz zrak, životinje ga se nisu bojale, a ptice, ne osjetivši ga, nisu prekidale svoj pjev.
Vrijeme je također bilo drukčije – dani i godišnja doba jurili su pored njega kao oblaci nošeni jakim vjetrom – sve se odvijalo ludo brzo! Padala bi kiša, nešto dalje bi prestala, još pet metara hoda i zasjalo bi sunce a za dvadeset koraka spustila bi se noć. Petnaest minuta kasnije jesen je već ogolila krošnje, a ako bi tad sjeo da se odmori, promatrao bi snježne pahuljie kako zatrpavaju sve osim Puta. Ponovo bi krenuo diveći se zvončićima i jaglacima što su navješćivali proljeće.
Bio je predivan dan, početak rane jeseni kad je ispred sebe ugledao Izvor u svom punom sjaju!
Stao je kao ukopan...teško je dolazio do zraka, ushićenje je bilo preveliko, jer, prizor koji mu se ukazao pred očima bio je božanski - znao je da je ta velebnost ovdje od samog početka svijeta. Sliku u koju je gledao nemoguće je riječima opisati - riječi smrtnika ništavne su prema djelima Bogova!
Kao što ni put nije bio dio tla po kojem se protezao, tako ni izvor nije ležao na zemlji. Rasplesana i divlja površina vode podsjećala je na vatru, šum izvora zvučao je poput vjetra koji stvara pjesmu eona i tom pjesmom ispraća snagu života - divlju snažnu vodu što teče u ništavilo purpurne izmaglice. Tom maglom bilo je zaklonjeno sve osim Puta i Izvora - Izvora koji ga je zvao, ali kojem se on još nije usuđivao prići te je samo stajao nepomično, prepun strahopoštovanja, malen spram vječnosti.
Kad je nakon nekog vremena došao k sebi, prišao je izvoru i počeo piti.
Pio je dugo i žedno, osjećao je da se puni snagom Bogova. Magla oko njega postajala je sve rijeđa a krajolik sve stvarniji. Ustao je, znao je da je besmrtan! Zapanjeno je shvatio da se nalazi točno tamo gdje je jednom davno počeo svoju potragu - stazica pored Izvora bila je ista ona kojom je prije čitavog jednog života naletio na Put.
Nije mu baš bilo jasno kako to da je na kraju svoja potrage za Izvorom Izvor našao točno tamo gdje ga je prije toliko vremena počeo tražiti, međutim, to ga i nije baš previše zabrinjavalo - žurio je k svojoj Luciji! Veselo zviždeći pohitao je u svoje selo.
Kad je stigao sve mu je bilo nekako čudno. Umjesto drvenih kuća sad su svuda bile visoke zgrade, blatni put sada je cesta, velika šuma postala je park.
Stigao je do Lucijine kuće - iako je bila obnovljena ipak ju je odmah prepoznao! Osjetio je zebnju, sreću, ustreptalost i nestrpljenje - pohitao je u dvorište, došao do ulaznih vrata od kuće i pokucao. Nitko se nije javio. Pritisnuo je kvaku, vrata se otvoriše. Ušao je oprezno u polumračnu sobu – Lucijinu sobu. Tamo na krevetu ležala je starica, blijeda, nepokretna, lagana ko pero.
“Lucija!” prošaptao je.
Starica je otvorila oči i pogledala ga je. Na znak prepoznavanja zadrhtala je.
“Smrti, došla si u liku jedine osobe koju sam voljela. Hvala ti, o Smrti, neka me on uzme u Kraljevstvo Nebesko!”
“Nisam Smrt, to sam stvarno ja!” - reče mladić - “Lutao sam godinama i donio sam eliksir koji će te pomladiti i dati ti vječni život na zemlji!”
“Ti! Nakon toliko godina izgledaš isto! To nije u redu, to su đavolja posla! Bježi!” - zavrištala je starica u užasnom strahu.
“Ne! Volim te i bit ću s tobom zauvjek!” poviče on i poškropi joj usne rupčićem koji je bio natopio u Izvoru.
U taj čas stvori se starac.
“Nesretniče! Nisam rekao da ćeš tu osobu moći i pomladiti, samo ćeš je moći učiniti besmrtnom! Zamisli sad nju ovako staru i nepokretnu, prikovanu za krevet do Sudnjeg dana! Od sad ćeš se brinuti za nju – imaš besmrtnost te moraš imati i križ koji ćeš nositi dovijeka!”
Starca nestade.
Lucija progovori slabašnim glasom: “Voljela sam te. Bila sam sretna i prezadovoljna onim što imamo - našu sreću ne bih mjenjala za ništa, ni za vječni život! Jedino što sam u životu željela je da ti budeš uz mene, a tebe nije bilo sedamdeset godina!”
Lucija je počela plakati a poslijednje sunčeve zrake nestale su s prozorčića.
I za dugo vremena nastupi tama.
|
|
